| Emanuel
Božidar Vidović,
prvo dijete Ivana Vidovića iz Splita i Paškve rođ. Grubić
iz Solina, rođen je na Badnji
dan 1870. godine u kamenoj kućici na Šperunu u Velom
Varošu. Djetinjstvo provodi u Splitu i obližnjem Trogiru.
Nakon završene pučke škole 1881.
godine upisuje se u Cesarsko - kraljevsku Veliku Realku
u Splitu koju u petom razredu kako bi učio risanje kod
arhitekta i slikara Emila Vecchiettija. |
|
| Odlazi
1887. godine u Veneciju
i postaje student kiparstva na Accademia di Belle Arti.
Ubrzo prelazi na slikarski odjel, ali, nezadovoljan
konzervativnim profesorima, odlučuje prekinuti studij
1890. godine.
Neshvaćen, gubi potporu strica i općine te kreće u borbu
za opstanak i za osobni slikarski stil. |
 |
Lutajući Venecijom, stječe poznanstva s venecijanskim
slikarima i
usredotočuje pažnju na ljepotu morske kraljice. Atrij
Svetog Marka postaje mu prvi atelier i tu slika svoje
prve,
nama nepoznate, interijere.
Interijer crkve sv. Marka,
akvarelirani
crtež |
U
potrazi za poslom 1892.
godine stiže u Milano. Prisiljen je obavljati različite
poslove,ali kroz svo to vrijeme u društvu Famiglia Artistica
marljivo uči slikanje akta i kostima.
Prvi slikarski uspjeh stiže s 1894.godinom,
slika s temom iz venecijanskog ribarskog života biva
izložena na Esposizioni i Riunite u Milanu pored djela
Giovannija Segantinija.
Tada prvi put odlazi u Chioggiu, miran ribarski gradić
sa slikovitim lagunama i kanalima. |
|
U
Chioggii nastaju prva sačuvana platna velikog slikara
na pomolu. Među slikama koje donosi pri
povratku u rodni
Split ima platna okupanih svjetlošću, rađenih u tehnici
širokih mrlja u tragu talijanskih verista i macchiaiola,
ali i sjetnih, romantičnih
svitanja
i sutona od kojih neke već odišu duhom
simbolizma. |
| Vidović
u Splitu nailazi na povoljnu kulturnu sredinu i to zahvaljujući
obnoviteljskom
poletu Hrvatske učeće omladine. Uspostavlja prisan odnos
sa slikarima Josipom Lalićem, Antom Katunarićem
i Virgilom Meneghellom Dinčićem te s graditeljem
Antom Bezićem.
Godine 1896. izlaže u izlogu
trgovine Ševeljević, a sljedeće godine je na međunarodnoj
izložbi u Kopenhagenu |
 |
GIUDECCA, 1898. god., MG, Zagreb
|
Ponovni
izlet u Chioggiu 1897. godine, ovaj put u društvu Ante
Katunarića,
potrajat će skoro godinu dana. Kroz to vrijeme slikat
će vedute Chioggie, Venecije i Giudecce na kojima su oblici,
obasjani suncem,dematerijalizirani
vibrirajućim potezima pročišćenih boja. |
| Na
povratku, 1898. godine,
nastaju kvalitetna djela poput Vranjica, Pada Solinčice
i Kuće kod Tusculuma.
Pretjerana opisnost gubi se u spontanom nanošenju širokih
mrlja sočnih i gustih boja. |
VRANJIC, 1898. god., Arheološki muzej, Split |
 |
Nekako
s 1898. godinom, siromašni
"pitur" postaje suplent crtanja na Velikoj Realki.
U potkrovlju zgrade
na Lučcu, iznad ateliera fra Vinka Draganje, uređuje svoj
prvi splitski atelier. U to vrijeme se i ženi Amalijom
Baffo iz Chioggie. |
| Osnivanjem
Književno-umjetničkog kluba 1900.
godine koji je bio sastavljen od
najznačajnijih imena hrvatske kulturne elite umjetnički
pokret Moderne ušao je u Split na velika vrata.
Dogodilo se to samo dvije godine nakon osnivanja Društva
hrvatskih umjetnika u Zagrebu i prve hrvatske secesije.
Jedan od najaktivnijih članova kluba bio je Emanuel
Vidović. |
Hrvatski intelektualci kod Dinka Šimunovića u Dicmu 1907.
godine |
 |
Prvu
izložbu priređuje zajedno s Josipom Lalićem 1901. godine.
Uz uljene slike izlaže
i nekoliko
karikatura i tako postaje jedan od začetnika karikature
u Splitu i Dalmaciji. Prvu samostalnu izložbu postavlja
1903. godine u Splitu i
Zagrebu.
Pojavljuje se i na izložbama u Milanu, Londonu, Beču i
Sofiji. |
| Prvih
godina 20. stoljeća, uz pejsaže slikane u plain - airu,
nastaju i uočljivo stilizirani pejsaži s tendencijom
k jugendstilskoj plošnosti, a prepoznatljiv rukopis
zamjenjuju široki namazi zagasitih ili žarkih boja.
Na diptihu Mali svijet eksperimentira sa segantinijevskim
divizionizmom ostvarujući djelo čistog stila.
Mali
svijet, 1904. god., ulje na platnu, desno krilo diptiha |
 |
S
Angelusom (1906/7.) Vidović pretače simbolizam u novi
likovni jezik. Prostornost nestaje, čitava je slika
koloristički uravnotežena ploha sastavljena od treperavih
točaka, a predmetnost je svedena na nekoliko mirnih
horizontalnih linija.
Angelus,
1906/7. god., ulje na platnu, MG, Zg |
 |
| |
Vidović
je 1908. godine jedan od
organizatora Prve dalmatinske umjetničke izložbe, a iste
godine poletna trojka Vidović - Katunarić - Dinčić osniva
humoristički list Duje Balavac. Ivan Meštrović i Vidović
okupljaju mlade umjetnike u društvo Medulić. Djela koja
izlažu na svojoj najznačajnijoj izložbi pod nazivom "Nejunačkom
vremenu uprkos" (Zagreb, 1910. god.) kroz jugendstilski
oblikovana djela veličaju opću južnoslavensku ideju. |
|
Nakon višegodišnje nezaposlenosti, 1909. godine Vidović
dobiva mjesto profesora crtanja na Obrtnoj školi u Splitu.
U ratnoj 1914. godini seli
u novi atelier u tada zatvorenom Općinskom kazalištu
gdje, iza velike zakrivene lunete, slika pejsaže na
platnima velikih formata. Iz slojeva gustih, pastoznih
namaza i finih lazura pomaljaju se oniričke vizije iz
slikareve nutrine probranih prostora.
Novi profešur, karikatura,
Duje Balavac, 1910. god.,
br. 12 |
 |
Nakon rata, 1919. godine,
priređuje u Splitu drugu samostalnu izložbu, a kasnije
je prenosi u Zagreb, Beograd i Osijek. Tada seli u atelier
u kojem se najduže zadržao (1919.
- 1942.). Bio je smješten
u potkrovlju bivše zgrade poglavarstva na Klaićevoj
poljani br. 2. |
Krajem drugog desetljeća 20. stoljeća mijenja način slikanja.
Paleta je tamna (prevladavaju modra, zelena, smeđa i crna)
uz poneki koloristički akcent, a forme su uokvirene crnom
obrisnom linijom što, uz sklonost deformacijama, slikama
daje ekspresionistički naboj.
Na poziv društva Manes 1923.
godine odlazi u Prag i tamo otvara prvu i jedinu samostalnu
izložbu izvan domovine.
Seljačke kuće (Solin), 1921.
god., ulje na platnu, GEV, Split
|
| Zajedničkom
izložbom Vidovića i Anđela Uvodića 1924. godine otvara
se kultni Umjetnički salon Ivana Galića, centar likovnog
života u razdoblju između dva rata. |
|
 Velika
jubilarna izložba Emanuela Vidovića priređena je 1929.
godine u Splitu i Zagrebu, a 1931.
u Beogradu. Zastupljena su i ulja s novom tematikom:
prve mrtve prirode (Mrtva priroda, 1926., Kip s posudom,1927.)
i unutrašnjost ateliera (Iz ateliera, 1926.) te krajolici
u tehnici pastela. |
Unutrašnjost Vidovićeva ateliera snimljena 1929.
godine.
|
| Početkom
tridesetih godina često odlazi u Trogir što rezultira
velikim ciklusom trogirskih krajolika te izložbom u
Splitu 1936. godine. Kritika
je oduševljena svježinom nastalih radova i pozdravlja
slikarev odmak od literarne patetike simbolizma. |
 |
 |
Vidović
1939. godine sudjeluje na
značajnoj smotri "Pola vijeka hrvatske umjetnosti" u Zagrebu,
a iste godine priređuje i novu samostalnu izložbu u splitskom
Salonu Galić. Izloženi su interijeri poljudske crkve i
interijeri ateliera, ali prvi put nakon deset godina i
mrtve prirode.
|
| U
razdoblju od 1938. do 1942.
godine privlači ga slikanje unutrašnjosti splitskih
i trogirskih crkava. U brojnim varijantama interijera
poznatih i dragih crkava Vidović razvija novu prostornost
- duboki trodimenzionalni prostori zahvaćeni iz najrazličitijih
perspektiva unutar sebe povezani su i uravnoteženi rafiniranom
obradom slikarske materije .
Splitska katedrala, 1939. god.,
ulje na platnu, GEV, Split |
 |
To
je vrijeme ponovnog interesa za starog majstora, od
trogirskog ciklusa 1936.
godine ovjenčavaju ga lovorikama kritičari poput Jerolima
Miše i Vladislava Kušana. Izabran je za sudjelovanje
na venecijanskom bijenalu 1942.
i 1952. godine. Vidovićevi
radovi na 26. venecijanskom bijenalu 1952.
godine.
Vidovićevi
radovi na 26. venecijanskom bijenalu 1952. godine. |
 |
 |
Za
vrijeme rata potpuno se povlači u svoj atelier i usredotočuje
na slikanje interijera ateliera i mrtvih priroda sačinjenih
od predmeta u njemu. Finim suzvučjima boja, nježnom igrom
svjetla i sjena stvara čaroliju u kojoj nijemi predmeti
govore jezikom proteklog vremena.
Stari sat, 1945. god., ulje na
platnu, GEV, Split
Na domak osamdesete godine života, 1949.
godine, izabran je za dopisnog člana Jugoslavenske akademije
znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Dočekao je 1952.
godine i retrospektivnu izložbu u Zagrebu koja je, nepravedno,
bila sastavljena uglavnom od djela nastalih od 1938.
do 1950. godine. |
| Uvijek
poletan i pokretljiv unatoč poznoj životnoj dobi, nakon
nezgodnog pada i slomljene noge 1950. godine, ostaje
prikovan uz krevet. To ne znači prekid rada, on slika
s golemom energijom, najviše Split i Trogir. Nema tu
ni strpljivo građene slikarske površine ni harmoničnog
slaganja tonova, to su silovito nabačene skice obespredmećenih
prostora u bojama čiji suodnosi ne slijede prirodne,
nego samo slikareve zakone.
Kamerlengo, 1952. god., gvaš |
 |
| |
Emanuel
Vidović preminuo je prvog lipnja 1953.
godine. Tog jutra padala je kiša prizivajući u sjećanje
stihove Bože Lovrića posvećene Vidoviću:
"... I kiša pada, jednolično pada
ni glasa čuti... samo javlja jeka
glas zvona, plač i lelek iz daleka."
(Kišljiv sumrak, Hrizanteme,
1904.).
|
